Nemojmo više lagati. Utihnimo u dahu ove noći.
U svjetlosti mraka priznajmo da nije do puta, nego do cilja i da nije do uspijeha, nego do neuspijeha. I da zapravo ne mislimo na njih, nego na sebe. Mrzimo, da, ali zato što obožavamo, ljubimo, volimo.
Priznaj, ne opiri se.
Ili zaista vjeruješ da se radi o niskom samopouzdanju, nerazumijevanju i prošlosti, a ne snažnom narcisoidnom egoizmu?
U zabludi si.
Osjećam da pucam, i ne mogu više, um više ne može da diše.
Gubim se, gubim, a prostora nemam, nestajem k’o sjena.
I gdje da pođem, i kud da prođem?
K’o luđak lutam ulicama mlade lune,
Skrivam se, skrivam, al’ me stižu bune.
I pomislim, možda kasno, al’ prilično jasno: Pa ovaj grad je gad!
A ja – ja volim samo njegov opojni smrad.
Ne shvaćaju oni da je car isto što i prosjak, a prosjak je jednak caru. Sve između su raznorazni slikari podmuklih kistova svih nijansi i podnijansi. Danas šaraju jedno, sutra već nešto drugo, ovisi valjda kakvo im sunce taj dan sija.
Meteorološke su to priče, one šarolike, nejasne, taman da zdravom čovjeku um pomute.
Rekao je davno sve što je imao za reći, sada više nema što. Samo čeka, čeka da shvate.
A oni ga i dalje mole, gone, prozivaju; seciraju i kategoriziraju. Njega – i prosjaka, i cara – koji dignute glave promatra i šuti.
Esencija ljudskog života je postojanje, a postojanje je u svojoj najdubljoj srži trenutak – iskra kreacije. Iz dubokog, osobnog i intimnog odnosa između mene i trenutka rađa se neprolaznost, nošena dalje na nepredvidljivim valima vremena. Ja, takva kakva jesam i on, takav kakav je – letimo u vječnost zarobljeni u dodiru dvije istinske stvarnosti. I dok se međusobno upijamo, on postaje ja, a ja on. Stapamo se u sadašnjosti i kao jedno stvaramo budućnost. Prelijevamo se, izlijevamo se i naposlijetku, formiramo. Prelijevamo se, izlijevamo se i naposlijetku, formiramo.
Proces prelijevanja, izlijevanja i formiranja je upravo to – prelijevanje, izlijevanje i formiranje. Pogrešno je ova tri predivna pojma zamijeniti nekim drugim, rastom recimo. Rast podrazumijeva da se nešto – materija ili nematerija – mijenja, zbog čega je potpuno neispravno i neprikladno proces prelijevanja, izlijevanja i formiranja svesti pod zajednički nazivnik. Proces ostaje isti, a iz promjene, iako izmijenjene, uvijek nastaje promjena, iz koje sve ponovno kreće istim tokom.
Ništa se ne mijenja.
Ljepota se krije u svakoj promjeni, zato što ona proizlazi iz slobode – onoga oblika mene, koji je oblikovao trenutak i onoga trenutka, koji je oblikovao mene. Ja svaki trenutak zauzimam drugačiju formu, a svaki trenutak je drugačiji trenutak. Drugačije istine zagovaramo i drugačije stvarnosti proživljavamo. Stvoreni smo da se spojimo, spojeni da se razdojimo, i razdvojeni da se stvorimo. Ja sam ja kada sam trenutak, a trenutak je trenutak kada je ja. A samo kada sam ja, postojim. Stoga ti kažem, ćovjeće – živi sebe – prelijevaj se, izlijevaj se i naposlijetku, formiraj.
GIMELLA 